“Uče nas da okrećemo glavu od teških stvari koje se ne događaju nama. Nekada mi se čini da je većina ljudi jednostavno tako programirana. Teško im je staviti se u tuđu situaciju, prošetati tuđim cipelama, osjetiti tuđe žuljeve i rane. Neki jednostavno ne mogu, a neki okreću glavu jer im je tako lakše, jer su tako naučeni. Ja sam osoba koja se rasplače kada vidi umornu potplaćenu blagajnicu ili baku kojoj fali 20 dinara za kruh. Mene teške stvari užasno iscrpljuju, a na psihoterapiji sam naučila da sam hipersenzitivna osoba i da je to razlog prevelike osjetljivosti i potrebe za osamom nakon određenih stvari i situacija. Znam da nisam jedina koja je ovih dana plakala na videa i vijesti. Znam da nisam jedina koju ove stvari toliko pogađaju, ima nas puno više. Znam da je okretanje glave i bavljenje drugim stvarima nekima način da sačuvaju zdravi razum, no za mene postoje dvije opcije. Mogu nestati potpuno ili biti glasnija. Ne mogu okretati glavu, ne mogu pisati životne captione i govoriti o onome što mi se trenutno događa, ne mogu pisati o promjenama kroz koje prolazim i lijepim stvarima u životu, jer mi trenutno takve stvari nemaju smisla. Ne samo moje, nego i tuđe. Ne gledaju mi se tuđa mora, i tuđi osmjesi, i tuđa djeca, i tuđe ljubavi, i tuđi zalasci sunca. Eto rekla sam, možete me svi sad mrziti skrivećki ili javno, ali tako je. Ne osuđujem ljude koji ne mogu ili ne žele pisati o svim sranjima kroz koja prolazi svijet, ali kod mene trenutno nema mjesta za “lak” sadržaj. Boli me cijeli svijet i sva nepravda koja se događa svuda oko nas. Boli me što Boris i ja ne možemo u Beograd. Često pomislim da to što sam glasna otprilike izgleda kao da sam se zatvorila u neki podrum i vičem, a nitko me ne čuje, ali mislim da bih kasnije mrzila sebe ako bih odlučila da samo odavde nestanem. Možda da se češće probate staviti u tuđu kožu? Svijetu uvijek fali empatije.”
@ninabljak
Mislim da nema baš previše onih koji ne znaju što se zbiva u vezi ljudskih prava i trulih režima diljem svijeta u zadnjih nekoliko mjeseci, posebice zadnjih tjedan dana u Srbiji. Uslijed prosvjeda diljem Srbije, društvene mreže digle su se na noge te postale glavni izvor informacija. Posljedično, mnoge kritike pale su na one koji se nisu aktivno uključili – dijeljenjem sadržaja, priča i vijesti o onome što se zbivalo (još se zbiva).
Kritike su se naravno ponajviše odnosile na one koje smatramo ‘influencerima’. Kako im se profesija sastoji od utjecanja (eng. influence) na ljude, očekivalo se da će u kritičnim vremenima poput ovih ustati glasniji od svih, a ne nastaviti pokazivati ‘svoje kremice i slike s mora’ (termini koji su se mogli naći u mnogim prozivkama).
U mom skromnom mišljenju, javne osobe koje imaju velike platforme također imaju odgovornost iskoristiti ih maksimalno. Uz to, smatram da nitko ne bi trebao dijeliti na Instagramu ono što ne bi ili ne zastupa u svom privatnom/stvarnom životu. Mnogi od njih su se vjerojatno bojali opadanja broja pratitelja ili propadanja nekih suradnji ili jednostavno ne žele dirati u ono što možda sasvim ne razumiju? Tko zna.
Bez obzira na sve navedeno, svatko ima pravo upravljati svojim profilom, onime što će i što neće objaviti i onime što će ili neće podupirati. Mnogi, ali mnogi, su postali glasniji nego ikad u zadnjih nekoliko dana i mnogi drugi su od njih nešto i naučili o svemu onom lošemu u svijetu. Svemu onom sirovo stvarnom.
Na primjer, jedna od istaknutijih žena koja svakodnevno dijeli svjetske priče i probleme je Maja Milochanovich. Od toga kako kroz fast fashion i makeup industrija uništavaju okoliš i izrabljuju zaposlenike preko svjetskih protesta za temeljna ljudska prava do onih o trgovini djecom/ljudima. Društvo Instagrama ljude poput nje dovodi do toga da se moraju ispričavati ili opravdavati, jer, sto ljudi na platformi – sto čudi. “Jer njima je to preteško za gledati i Instagram nije mjesto za to.”
Ono što je zabrinjavajuće jest, kao gore navedeno, manjak empatije. Ljudi bježe od loših – ne, stvarnih – vijesti jer ih ne mogu podnijeti. Ne mogu podnijeti čitati o trgovini djecom, robljem, koja je i dan danas aktualna – ali ta djeca i ljudi to mogu podnijeti? Ljudi ne mogu podnijeti video koji prikazuje policijsku brutalnost – ali onaj druge boje kože ili onaj koji se bori za sebe to može? Je li jedino ispravno ono što društveno prihvatljivo? Ili smo i mi dio društva koje može prihvatljivo zamijeniti sa potrebno?
Strah nas je vlastitih mišljenja i stavova, kao da su najgora stvar na svijetu. Javnim komentiranjem ekoloških kriza, feminizma, ljudskih prava, političkih afera definiramo sebe i postajemo ranjivi pred onima različitih mišljenja i vrijednosti. Prestajemo biti masa koja se može adaptirati tako da ugodi svima i proda svoju osobnost za društveno odobravanje, dobijamo obvezu dosljednosti. Pa, nema goreg da.
Šuti i pusti nek’ te drugi oblikuju – tako je najsigurnije, tako je najlakše. Moći ćeš po cijele dane pljuvati po vlasti, ali nećeš izaći na izbore. Moći ćeš svima pričati kako si pomogao bakici da pređe cestu, ali nećeš spomenuti da svoju nisi nazvao tjednima. Moći ćeš stavljati #BLM ili #pride , ali ćeš okrenuti glavu od njih na ulici. Opušteno.
Možeš raditi što god hoćeš, kad ne radiš ništa. Može biti tko god hoćeš, kad ne zastupaš ništa. I nisi nitko i ništa, ako zastupaš sve. Opušteno?
Ipak, želim prokomentirati i drugu krajnost. I onaj zlobni ‘lak sadržaj’ poput slika iz izlaska, slika s mora itd. i više je nego dobrodošao. Ako govorimo o ovim ‘teškim’ stvarima koje čine stvarnost – govorimo i onim ‘lakim’. Život su i odlazak na more i prosvjedi i ekološka kriza i rođendanska torta. Koliko god bizarno zvučalo.
Zanimajući se za svijet, za ljude i kako nekome pomoći ili nešto promijeniti ne znači zanemariti svoj život, svoju svakodnevnicu, male pobjede ili vlastite probleme. Ostanite svoji, čuvajte si dušu i tijelo, budite svjesni nepravde i vaše uloge u svijetu.
Postoji ravnoteža – vi ju definirajte.
svakodnevno psihologiziranje 